Dana 5. listopada 2023. Sud Europske unije (u daljnjem tekstu: Sud) donio je presudu u predmetu C-565/22, povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (2016/C 202/01)(dalje u tekstu: UFEU) 1 koji je uputio Vrhovni sud Austrije u postupku između Udruge za informiranje potrošača Austrije (njem. Verein für Konsumenteninformation)(dalje u tekstu: VKI ili udruga VKI) protiv društva Sofatutor GmbH, a u kojem postupku je udruga VKI zahtijevala da se društvu Sofatutor Gmbh naloži da potrošače obavijesti o uvjetima, rokovima i postupcima za ostvarivanje njihova prava da odustanu od ugovora sklopljenog na daljinu.
Glavni postupak i prethodno pitanje
Društvo Sofatutor Gmbh upravlja internetskim platformama za učenje namijenjenima osnovnoškolcima i srednjoškolcima i svoje usluge nudi na cijelom austrijskom državnom području te tako uspostavlja pravne odnose s potrošačima koji imaju prebivalište ili uobičajeno boravište u Austriji. Sofatutor ugovore sklapa na temelju svojih općih uvjeta prodaje kojima se predviđa da se prilikom prve narudžbe potrošači pretplate na tim platformama, da se pretplata može besplatno isprobati tijekom razdoblja od 30 dana od sklapanja ugovora te raskinuti bez otkaznog roka u bilo kojem trenutku tijekom tog razdoblja. Navedenim općim uvjetima također se propisuje da ta pretplata postaje naplatna tek istekom tih 30 dana te da, ako se tijekom navedenih 30 dana ne raskine, počinje teći naplatno razdoblje pretplate ugovoreno prilikom te narudžbe.
U slučaju isteka naplatnog razdoblja pretplate, ako je Sofatutor ili potrošač nisu pravodobno raskinuli, tim je općim uvjetima predviđeno da se pretplata o kojoj je riječ automatski produžuje za određeno razdoblje.
Od ostalih relevantnih činjenica, bitno je istaknuti da društvo Sofatutor prilikom sklapanja ugovora na daljinu obavještava potrošače o pravu odustajanja koje imaju na temelju tog sklapanja ugovora.
S druge strane, udruga VKI smatra da, u skladu s člankom 9. Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (Tekst značajan za EGP) (dalje u tekstu: Direktiva 2011/83) i Zakonom o ugovorima na daljinu i ugovorima sklopljenima izvan poslovnih prostorija od 26. svibnja 2014. (BGBl. I, 33/2014) potrošač ima pravo odustajanja ne samo na temelju toga što je naručio besplatnu probnu pretplatu u trajanju od 30 dana nego i na temelju pretvaranja te pretplate u redovitu pretplatu i na temelju produženja te redovite pretplate..
U tim okolnostima, VKI je Trgovačkom sudu u Beču podnio zahtjev da se društvu Sofatutor naloži da u poslovnim odnosima s potrošačima, u slučaju produženja ugovora na određeno vrijeme sklopljenog na daljinu, jasno i razumljivo informira te potrošače o uvjetima, rokovima i postupcima za ostvarivanje prava odustajanja od tog ugovora, i to stavljajući na raspolaganje uzorak obrasca za odustajanje ili primjenom slične prakse.
Presudom Trgovačkog suda u Beču od 23. lipnja 2021. prihvaćen je zahtjev udruge VKI. Međutim, povodom žalbe koju je Sofatutor podnio protiv te presude, Visoki zemaljski sud u Beču preinačio je tu presudu presudom od 18. ožujka 2022. te je meritorno odbio navedeni zahtjev.
Posljedično, VKI je nakon toga podnio reviziju protiv te presude Vrhovnom sudu Austrije. Međutim, Vrhovni sud je odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:.
„Treba li članak 9. stavak 1. Direktive 2011/83 2 tumačiti na način da potrošač u slučaju ‚automatskog produženja’ (članak 6. stavak 1. točka (o) 3 te Direktive) ugovora na daljinu ponovno ima pravo odustajanja?”
O prethodnom pitanju
Svojim pitanjem Vrhovni sud Austrije koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 9. stavak 1. Direktive 2011/83 tumačiti na način da je pravo potrošača na odustajanje od ugovora na daljinu – kad je riječ o ugovoru o pružanju usluga kojim se predviđa početno razdoblje koje je za potrošača besplatno, nakon kojeg, ako potrošač tijekom tog razdoblja ne raskine ugovor ili od njega ne odustane, slijedi naplatno razdoblje, koje se automatski produžuje na određeno vrijeme, ako se taj ugovor ne raskine – zajamčeno samo jednom ili pak na način da potrošač ima to pravo u svakoj od tih faza pretvaranja i produženja navedenog ugovora.
Kako iz presude Suda proizlazi, valja utvrditi da je cilj prava potrošača na odustajanje od ugovora sklopljenog na daljinu koji se odnosi na pružanje usluga ispunjen ako taj potrošač prije sklapanja tog ugovora raspolaže jasnom, razumljivom i izričitom informacijom o cijeni usluga koje su predmet navedenog ugovora, koja se mora dati bilo od tog sklapanja ili od kasnijeg datuma, kao što je to datum pretvaranja tog ugovora u naplatni ugovor ili datum njegova produženja na određeno vrijeme.
Stoga, ako je prilikom sklapanja ugovora kojim se predviđa besplatno razdoblje pružanja usluga trgovac jasno, razumljivo i izričito obavijestio potrošača da će, nakon tog besplatnog razdoblja i ako potrošač tijekom navedenog razdoblja ne raskine ugovor ili od njega ne odustane, ta usluga postati naplatna, ugovorni uvjeti o kojima je potrošač bio obaviješten ne mijenjaju se. U takvom slučaju cilj iz prethodne točke ne opravdava to da potrošač o kojem je riječ ponovno raspolaže pravom odustajanja, nakon što se navedeni ugovor pretvorio u naplatni ugovor. Osim toga, taj potrošač ne može imati takvo pravo odustajanja ni prilikom produženja tog naplatnog ugovora na određeno vrijeme.
U ovom je slučaju, obrazlaže se u presudi Suda, na sudu koji je uputio zahtjev da ispita je li Sofatutor potrošačima priopćio jasnu, razumljivu i izričitu informaciju o ukupnoj cijeni predmetnih usluga, u skladu s Direktivom 2011/83.
Suprotno tomu, ako takve informacije u trenutku sklapanja predmetnog ugovora nisu transparentno priopćene, a pod pretpostavkom da je potrošač vezan tim ugovorom, razlika između stvarno priopćenih informacija o ugovornim uvjetima, s jedne strane, i uvjeta navedenog ugovora nakon besplatnog probnog razdoblja poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, s druge strane, bila bi toliko bitna da bi nakon tog besplatnog probnog razdoblja trebalo priznati novo pravo odustajanja, u smislu članka 9. stavka 1. Direktive 2011/83.
S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje Sud je odgovorio tako da članak 9. stavak 1. Direktive 2011/83 treba tumačiti na način da je pravo potrošača na odustajanje od ugovora na daljinu – kad je riječ o ugovoru o pružanju usluga kojim se predviđa početno razdoblje koje je za potrošača besplatno, nakon kojeg, ako potrošač tijekom tog razdoblja ne raskine ugovor ili od njega ne odustane, slijedi naplatno razdoblje, koje se automatski produžuje na određeno vrijeme, ako se taj ugovor ne raskine – zajamčeno samo jednom, pod uvjetom da je prilikom sklapanja navedenog ugovora trgovac potrošača na jasan, razumljiv i izričit način obavijestio da će, nakon navedenog početnog besplatnog razdoblja, to pružanje usluga postati naplatno.
IZVORI:
- IZVOR: Presuda Suda donesena u predmetu C-565/22 između udruge VKI i društva Sofatutor GmbH, dostupna je na ovoj poveznici.
1 Prethodni postupak omogućuje sudovima država članica da u okviru postupka koji se pred njima vodi upute Sudu pitanja o tumačenju prava Unije ili o valjanosti nekog akta Unije. Sud ne rješava spor pred nacionalnim sudom. Na nacionalnom je sudu da predmet riješi u skladu s odlukom Suda. Ta odluka jednako obvezuje i druge nacionalne sudove pred kojima bi se moglo postaviti slično pitanje.
2 Prema članku 9. stavku 1. Direktive 2011/83, osim kad se primjenjuju izuzeci predviđeni u članku 16., potrošač ima rok od 14 dana da odustane od ugovora na daljinu ili ugovora sklopljenog izvan poslovnih prostorija, a da za to ne navede nikakav razlog i da ne snosi troškove osim troškova predviđenih u članku 13. stavku 2. i članku 14.
3 Članak 6. stavak 1. točka (o) Direktive 2011/83 propisuje obveze informiranja kod ugovora na daljinu i ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostorija na način da prije nego što ugovor na daljinu ili ugovor sklopljen izvan poslovnih prostorija ili bilo koja odgovarajuća ponuda postanu obvezujući za potrošača, trgovac na jasan i razumljiv način pruža kupcu, kada je to primjenjivo, informacije koje se odnose na trajanje ugovora ili, ako je ugovor sklopljen na neodređeno vrijeme ili se automatski produžuje, uvjete raskida ugovora.
