Trgovačko društvo Emmentaler Switzerland, sa sjedištem u Bernu, Švicarska pri Međunarodnom uredu Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (engl. World Intellectual Property Organization, skr. WIPO) registriralo je verbalni žig „EMMENTALER“ za proizvode koji odgovaraju opisu „sirevi sa zaštićenom oznakom izvornosti „emmentaler“ iz razreda 29. Nicanskog sporazuma o međunarodnoj klasifikaciji proizvoda i usluga radi registracije žigova od 15. lipnja 1957., kako je revidiran i izmijenjen (skr. Nicanska klasifikacija).
Ured Europske unije za intelektualno vlasništvo (engl. European Union Intellectual Property Office, skr. EUIPO, u daljnjem tekstu: EUIPO), obaviješten o toj međunarodnoj registraciji, odbio je registrirati predmetni žig na razini Europske unije, pozvavši se na članak 7. stavak 1. točke (b) i (c) Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2017. o žigu Europske unije (SL 2017., L 154, str. 1.) u vezi s člankom 7. stavkom 2. te uredbe (u daljnjem tekstu: Uredba o žigu)1.
Emmentaler Switzerland stoga je podnio žalbu koju je drugo žalbeno vijeće EUIPO-a odbilo na temelju članka 7. stavka 1. točke (c) Uredbe o žigu utvrdivši da je žig za koji je podnesena prijava opisan. Naime, prema citiranoj odredbi Uredbe o žigu neće se registrirati žigovi koji se sastoje samo od oznaka ili podataka koji u trgovini mogu služiti za označivanje vrste, kakvoće, količine, namjene, vrijednosti, zemljopisnog podrijetla, ili vremena proizvodnje proizvoda ili pružanja usluge ili nekih drugih obilježja proizvoda ili usluga.
Postupak pred sudom
Nezadovoljan ishodom postupka pred EUIPO-om, društvo Emmentaler Switzerland podnijelo je tužbu Općem sudu Europske unije (u daljnjem tekstu; „Sud“) zahtijevajući poništenje sporne odluke EUIPO-a o odbijanju registracije žiga „EMMENTALER“.
U prilog svojoj tužbi Emmentaler Switzerland pozivao se na dva tužbena razloga, od kojih se prvi temelji na povredi članka 74. stavka 2. Uredbe o žigu2, a drugi na povredi članka 7. stavka 1. točaka (b) i (c) navedene Uredbe o žigu.
Tužitelj je tvrdio kako naziv Emmentaler, uzet zasebno, treba uživati zaštitu kao zajednički žig na temelju članka 74. stavka 2. Uredbe o žigu budući upućuje na zemljopisno podrijetlo predmetnih proizvoda3.
U ovom postupku Sud je razmatrao je li žalbeno vijeće povrijedilo članak 7. stavak 1. točku (c) Uredbe o žigu time što je smatralo da je žig za koji je podnesena prijava opisan. Osim toga, pojasnio je vezu između članka 74. stavka 2. Uredbe o žigu, koji se odnosi na opisne znakove ili oznake koji se mogu zaštititi kao zajednički žigovi, te članka 7. stavka 1. točke (c) navedene Uredbe o žigu, koji se odnosi na opisne žigove.
Svojom presudom Opći sud u konačnici je odbio tužbu društva Emmentaler Switzerland i to sa obrazloženjima koja će biti detaljnije pojašnjena u nastavku.
Ocjena Općeg suda
Razmatrajući opisnost spornog žiga za koji je podnesena prijava, Opći sud zauzeo je stav da, s obzirom na indicije koje je žalbeno vijeće EUIPO-a uzelo u obzir, relevantna njemačka javnost odmah razumije znak „EMMENTALER“ kao vrstu sira.
Budući da je za odbijanje registracije znaka dovoljno da on ima opisni karakter u jednom dijelu Europske unije, koji se po potrebi može odnositi samo na jednu državu članicu, Opći sud smatrao da je žalbeno vijeće pravilno zaključilo kako je žig za koji je podnesena prijava opisan a da nije uopće potrebno ispitati elemente koji se ne odnose na percepciju relevantne njemačke javnosti.
S druge strane, što se tiče zaštite žiga za koji je podnesena prijava kao zajedničkog žiga, Opći sud podsjetio je na to da članak 74. stavak 2. Uredbe o žigu predviđa da odstupajući od odredaba članka 7. stavka 1. točke (c) te uredbe, znakovi ili oznake koji u trgovini mogu služiti za označavanje zemljopisnog podrijetla predmetnih proizvoda ili usluga mogu se zaštititi kao zajednički žigovi. Međutim, to se odstupanje treba usko tumačiti. Tako njegov doseg ne može obuhvaćati znakove koji će se smatrati oznakom vrste, kakvoće, količine, namjene, vrijednosti, vremena proizvodnje ili nekog drugog obilježja proizvoda o kojima je riječ, nego samo znakove koji će se smatrati oznakom zemljopisnog podrijetla navedenih proizvoda. Budući da je žig za koji je podnesena prijava opisan za vrstu sira za relevantnu njemačku javnost i da se ne percipira kao oznaka zemljopisnog podrijetla navedenog sira, Opći sud zaključio je da on ne uživa zaštitu kao zajednički žig.
Pobliže o pojmovima razlikovnost i opisnost žiga
Pojam razlikovnosti definira se kao mogućnost znaka da ispunjava osnovnu funkciju žiga, odnosno da identificira podrijetlo određenih proizvoda i/ili usluga, te na taj način omogućava potrošaču koji je proizvode i/ili usluge koristio da ponovi to iskustvo, ukoliko se pokaže da je bilo pozitivno, odnosno da ga izbjegne, ukoliko se pokaže negativno, u prilici sljedećeg korištenja (prema definiciji GC-a u predmetu 'LITE', T-79/00). Znak koji nema minimalni razlikovni karakter sam po sebi, može ga steći uporabom. U suprotnom, ukoliko to nije slučaj, takav znak neće se registrirati.
U okviru postupka ispitivanja žiga i ovog apsolutnog razloga, ispitivač mora procijeniti razlikovni karakter prijavljenog znaka u odnosu na proizvode i/ili usluge za koje se traži zaštita znakom. Ispitivač će razlikovni karakter procjenjivati promatrajući prijavljeni znak u cjelini, ne secirajući ga i procjenjujući razlikovnost samo njegovih elemenata.
Prema Smjernicama za ispitivanje žigova znak treba odbiti kao opisan ako njegovo značenje relevantna javnost odmah doživljava kao pružanje informacija o proizvodima i uslugama za koje se prijavljuje. To je slučaj kada znak, među ostalim, pruža informacije o količini, kakvoći, obilježjima, namjeni, vrsti i/ili veličini proizvoda ili usluga.
Prema praksi Suda, odnos između izraza i proizvoda i usluga mora biti dovoljno izravan i specifičan te konkretan, direktan i razumljiv bez potrebe za dodatnim promišljanjem. Ako je žig opisan, on je istodobno i nerazlikovan.
Javni interes na kojem se temelji članak 7. stavak 1. točka (c) Uredbe o žigu podrazumijeva da isključiva prava ne bi trebala postojati za izraze koji su isključivo opisni, a koje bi mogli poželjeti upotrebljavati i drugi trgovci. Ipak, EUIPO ne mora dokazati da kod podnositelja prijave ili njegovih konkurenata već postoji opisna uporaba. Stoga je posve nevažno na koliki bi se broj konkurenata utjecalo. Zbog tog razloga, ako je značenje riječi u njezinu svakodnevnom i osnovnom obliku opisno, taj razlog za odbijanje ne može se poništiti dokazivanjem da je podnositelj prijave jedina osoba koja proizvodi ili je u stanju proizvoditi predmetne proizvode.
