Uvod
Svako poduzeće, bez obzira na razinu inovativnosti koja ga karakterizira, posjeduje neke oblike intelektualnog vlasništva, neformalne ili formalne. Međutim, tek manji dio samih poduzeća svjestan je vrijednosti tog intelektualnog vlasništva i potencijala koje ono može imati za njegovu gospodarsku uspješnost.
Iako je imovina intelektualnog vlasništva nematerijalna, proces valorizacije te imovine neophodan je kako bi se maksimalno iskoristio njezin potencijal, jer intelektualno vlasništvo u poslovnom smislu predstavlja imovinu čije uspješno iskorištavanje može biti vrijedan temelj ili doprinos poslovanju.
Kako biste intelektualnim vlasništvom u poduzeću moglo učinkovito upravljati, potrebno ga je strukturirati u portfelj, donijeti strategiju upravljanja njime te strategiju implementirati u poslovanje samog poduzeća. Upravo je strategija upravljanja intelektualnim vlasništvom kao najvažnijim segmentom nematerijalne imovine svakog poduzeća ključan dio njegove cjelovite poslovne strategije i poslovnog planiranja.
Što je intelektualno vlasništvo i koja su njegova najbitnija obilježja?
Intelektualno vlasništvo možemo definirati kao nematerijalna dobra ili nematerijalnu imovinu koja predstavlja kreativnu ili umjetničku realizaciju neke apstraktne ideje s određenim stupnjem društvene vrijednosti. Zbog same prirode takvih materijaliziranih oživotvorenja ideja koja predstavljaju plodove ljudskog intelekta, pravo na njima pod određenim uvjetima pripada upravo njihovim stvarateljima.
Svako pravo intelektualnog vlasništva ima svoj poseban predmet zaštite koji uvijek predstavlja neku intelektualnu, odnosno nematerijalnu tvorevinu.
Iako u fizičkom smislu neopipljivo, intelektualno vlasništvo ima sve karakteristike imovine, pa nositelj prava intelektualnog vlasništva može raspolagati svojim pravima. Kao i materijalna imovina, i intelektualno vlasništvo se može kupiti, prodati, licencirati, zamijeniti, pokloniti ili naslijediti, ali i biti predmetom ovrhe i zaloga.
Kako bi se zaštitila ova vrsta dobara te na taj način potakla ljudska kreativnost koja doprinosi općem društvenom razvoju, pravni poredak iznjedrio je odgovarajući sustav prava intelektualnog vlasništva kojeg čine instrumenti kojima se omogućuje stjecanje intelektualnog vlasništva i zaštita od njegovog neovlaštenog korištenja i povrede.
Kao najvažnija obilježja prava intelektualnog vlasništva ističu se njegov monopolni karakter i teritorijalnost.
U svojoj naravi, intelektualno vlasništvo je monopol koji se odražava u tome da za vrijeme trajanja prava nositelj prava intelektualnog vlasništva polaže isključiva prava na predmetu tog prava. Monopol podrazumijeva da nositelj prava intelektualnog vlasništva ima mogućnost iskorištavanja predmeta tog prava i raspolaganja njime u granicama zakona te da može svima drugima to isto zabraniti.
Neovlaštena uporaba predmeta intelektualnog vlasništva predstavlja povredu prava, a pravo nositelja prava na raspolaganje, uporabu i stjecanje koristi od takvog vlasništva štiti se sredstvima i instrumentima pravnog sustava.
Ta pravna mogućnost kontrole uporabe predmeta prava je praktična posljedica monopolne naravi intelektualnog vlasništva.
Drugi važan element prava intelektualnog vlasništva, pored njegove monopolne naravi jest njegova teritorijalnost. Teritorijalnost prava intelektualnog vlasništva znači da pravo intelektualnog vlasništva na određenoj intelektualnoj tvorevini postoji isključivo na području one države koja ga je priznala. U slučaju registarskih prava (primjerice u slučaju žiga, industrijskog dizajna, patenta, uporabnog modela ili zemljopisnih oznaka), pravo postoji samo ako je registrirano. U slučaju neregistarskih prava (kao što su autorska i srodna prava ili poslovne tajne) pravna zaštita nastaje samo ako su ispunjene određene zakonom propisane pretpostavke.
Pored navedenih temeljnih obilježja intelektualnog vlasništva, valja spomenuti i još jedno, a to je mogućnost istovremenog postojanja više prava intelektualnog vlasništva na istom predmetu zaštite, odnosno mogućnost istovremene višestruke zaštite različitim komplementarnim pravima istog predmeta. Drugim riječima, to znači da jedno pravo intelektualnog vlasništva ne isključuje drugo te da je moguće isti predmet ili njegove pojedine dijelove moguće istovremeno paralelno štititi s više prava intelektualnog vlasništva koja su komplementarna.11 Višestrukom zaštitom pojedinog predmeta prava intelektualnog vlasništva doprinosi se ojačavanju njegove pozicije na tržištu i boljoj zaštiti u tržišnoj utakmici.
Što čini potrfelj prava intelektualnog vlasništva poduzeća?
Portfelj prava intelektualnog vlasništva nekog poduzeća čine de facto sva prava intelektualnog vlasništva u posjedu određenog poduzeća, kako ona u formalnim oblicima, tako i ona u neformalnim. Na ovom mjestu predstavit ćemo neke osnovne značajke temeljnih oblika prava intelektualnog vlasništva koja uobičajeno čine portfelj nekog poduzeća uzevši u obzir osnovnu podjelu prava intelektualnog vlasništva u dvije podgrupe prava, a to su autorsko i srodna prava te prava industrijskog vlasništva koja obuhvaćaju ona prava kojima poduzeća štite od konkurenata svoje poslovne interese, položaj na tržištu i sredstva uložena u istraživanje, razvoj i promidžbu svojih proizvoda i usluga. Pored navedenih formalnih, na koncu ćemo se dotaknuti i ranije spomenutih neformalnih oblika prava intelektualnog vlasništva.
Autorsko i srodna prava
Autorsko pravo je isključivo pravo autora na raspolaganje njihovim književnim, znanstvenim ili umjetničkim djelima te djelima iz drugih područja stvaralaštva. Autorskom pravu srodna prava na sličan način odnose se na, između ostalog, prava umjetnika izvođača, proizvođača fonograma i emitiranja radija i televizije.
Predmet zaštite autorskog prava su autorska djela, dok su predmeti zaštite srodnih prava izvedbe, fonogrami, videogrami, baze podataka, informativne publikacije i emitiranja.
Za autorsko i srodna prava karakteristično je da ona nastaju po samom zakonu, bez potrebe provedbe bilo kakvog postupka registracije.
U sadržajnom smislu, autorsko pravo sastoji se od tri komponente – moralnih prava autora kojima se štite osobne i duhovne veze autora s njegovim djelima, zatim imovinska prava autora kojima se štite imovinski interesi autora u pogledu korištenja njegovih djela te druga prava autora koja štite ostale interese autora u pogledu njegovog djela.
Patent
Patent je pravo priznato za izum koji nudi novo rješenje nekog tehničkog problema, a obično se odnosi na određeni proizvod, postupak ili primjenu. Da bi ostvario zaštitu patentom, izum iz bilo kojeg područja tehnike mora zadovoljiti zakonom propisane pretpostavke novosti, inventivne razine i industrijske primjenjivosti. Konkretno, izum mora biti nov, tj. ne smije prije podnošenja prijave za zaštitu biti prikazan javnosti na bilo koji način, bilo gdje u svijetu. Nadalje, izum mora imati inventivnu razinu, tj. ne smije na očigledan način za osobu stručnu u dotičnom području proizlaziti iz stanja tehnike i konačno mora biti industrijski primjenjiv, tj. biti praktično primjenjiv (ne samo teoretski) i prikladan za proizvodnju ili upotrebu.
Patent se stječe priznanjem prava od strane ovlaštenog tijela za dodjelu tog prava na temelju ispitivanja prijave patenta koja opisuje izum.
Patentna zaštita predstavlja učinkovito poslovno sredstvo koje njegovim nositeljima omogućuje povrat sredstava uloženih u istraživanje i razvoj novih proizvoda i tehnologija, kroz svojevrsni monopol na upotrebu zaštićenog tehničkog rješenja tijekom trajanja patentne zaštite.
Uporabni model
Uporabni model je registracijsko pravo prikladno za zaštitu jednostavnijih izuma koje je u pravni poredak Republike Hrvatske uveden Zakonom o patentu („Narodne novine“ br. 16/20.). Time je institut uporabnog modela zamijenio institut konsenzualnog patenta2. Postupak registracije uporabnog modela je brz, jednostavan i jeftiniji u odnosu na postupak za priznanje patenta, jer se uporabni model registrira bez postupka potpunog ispitivanja što olakšava zaštitu izuma individualnim izumiteljima te poduzećima subjektima malog gospodarstva. Uporabnim modelom može se štititi svaki izum čije komercijalno iskorištavanje ne bi bilo protivno javnom poretku ili moralu.
Iz zaštite uporabnim modelom isključeni su izumi iz područja biotehnologije, izumi koji se odnose na kemijske ili farmaceutske tvari te izumi koji se odnose na postupak.
Žig
Žig je isključivo pravo priznato za znak koji služi za razlikovanje proizvoda i/ili usluga jednog poduzeća od ostalih u gospodarskom prometu. Predmeti žigovne zaštite najčešće su naziv, logotip, amblem, etiketa ili drugo razlikovno obilježje određenog proizvoda i/ili usluge.
Žig se u većini zemalja stječe registracijom na temelju ispitivanja koje obavlja odgovarajuće nadležno tijelo. Međutim, zaštitu žiga moguće je u određenim zakonom propisanim slučajevima ostvariti i bez postupka registracije, faktičnom uporabom. Osnovni uvjeti koje neki znak mora zadovoljiti da bi mogao postati žig jesu da je razlikovan te da nije sličan nekom ranijem žigu.
Postoje razne vrste žigova od kojih su najčešće verbalni, figurativni te figurativni s verbalnim elementom. Pored navedenih, pravni poredak poznaje i manje uobičajene, tzv. nekonvencionalne žigove, a to su žig koji čini oblik, zatim žig koji čini oblik i sadržava verbalne elemente, pozicijski žig, žig koji čini jedna boja ili kombinacija boja, zatim zvučni žig, žig koji čini pokret, multimedijalni i hologramski žig.
Žig osigurava nositelju isključivo pravo na stavljanje u promet proizvoda i/ili usluga obilježenih njime. Zaštita žigom predstavlja učinkovito tržišno sredstvo kojim proizvođači i pružatelji usluga štite sredstva koja su uložili u promidžbu i marketing svojih proizvoda i/ili usluga.
Industrijski dizajn
Industrijskim dizajnom kao jednim od formalnih oblika intelektualnog vlasništva štiti se vanjski izgled proizvoda odnosno industrijski ili zanatski proizvedenog predmeta ili nekog njegovog dijela. Drugim riječima, štite se prostorna (oblik i obris proizvoda) ili plošna obilježja proizvoda (šare, crte, boje, tekstura) te kombinacije navedenih obilježja, vidljiva pri njegovoj standardnoj, odnosno namjenskoj porabi.
Industrijski dizajn kao pravo industrijskog vlasništva se u većini zemalja stječe registracijom na temelju rezultata provedenog postupka ispitivanja prijave za zaštitu dizajna koje obavlja za to ovlašteno tijelo. Pristupanjem Europskoj uniji u Hrvatskoj je uvedeno i jedno novo pravo intelektualnog vlasništva – neregistrirani dizajn Zajednice – koje se stječe bez formalnog postupka registracije, odnosno uporabom, odgovarajućim otkrivanjem dizajna javnosti na području Europske unije, što od 1. srpnja 2013. uključuje i Hrvatsku. Prava koja proizlaze temeljem neregistriranog dizajna odnose se na zabranu zlouporabe kroz umnožavanje zaštićenog dizajna.
Temeljni uvjeti koje neki dizajn mora zadovoljiti za priznanje zaštite kao intelektualnog vlasništva su novost i individualni karakter dizajna te da njegova obilježja nisu isključivo uvjetovana tehničkom funkcijom.
Oznake zemljopisnog podrijetla i oznake izvornosti
Oznake zemljopisnog podrijetla i oznake izvornosti štite se kao intelektualno vlasništvo kako bi se spriječila njihova zloupotreba ili neovlaštena upotreba, budući da doprinose većoj tržišnoj vrijednosti proizvoda i usluga koja odgovara njihovim posebnim svojstvima i time stečenom ugledu.
Zaštita oznake zemljopisnog podrijetla kao intelektualnog vlasništva ostvaruje se provođenjem odgovarajućeg postupka registracije oznake koju provodi za to nadležno tijelo. Jednom registriranu oznaku zemljopisnog podrijetla ili oznaku izvornosti mogu zajednički koristiti svi proizvođači iz naznačenog područja, koji zadovoljavaju propisane uvjete. U pravilu se zahtijeva i registracija korisnika oznake kod odgovarajućeg nadležnog tijela.
Učinkovit sustav zaštite ovih oznaka koristi i potrošačima te širokoj javnosti, promicanjem poštenog tržišnog natjecanja i dobrih poslovnih običaja. Zaštita ovih oznaka pomaže i gospodarski razvoj, posebice ruralnih područja, zadržavanjem radno sposobnog stanovništva i poticanjem obiteljskih gospodarstava u tim područjima, te očuvanjem i razvojem specifične ili tradicionalne proizvodnje i usluga.
Oznaka zemljopisnog podrijetla je naziv zemljopisnog područja ili neki drugi znak koji ukazuje da određeni proizvod ili usluga potječe iz određenog zemljopisnog područja, te da posjeduje određenu kvalitetu i svojstva koja se pripisuju tom podrijetlu.
Oznaka izvornosti je specifičniji oblik zaštite, te obavezno podrazumijeva bitni ili isključivi utjecaj posebnih prirodnih i ljudskih čimbenika određene zemljopisne sredine i iz toga proizašlu osobitu kvalitetu i svojstva proizvoda ili usluga. Kod oznaka izvornosti u pravilu se zahtijeva da se proizvodnja, priprema i obrada proizvoda i usluga u cijelosti odvija u naznačenom području.
Oznakom izvornosti mogu se, osim naziva zemljopisnih područja ili znakova koji ukazuju da neki proizvod ili usluga potječe iz određenog zemljopisnog područja, štititi i tradicionalni zemljopisni i nezemljopisni nazivi koji se koriste za označavanje proizvoda ili usluga koji potječu iz neke regije ili mjesta, ako udovoljavaju propisanim uvjetima.
Topografija poluvodičkih proizvoda
Topografija, kao prikaz trodimenzionalnog rasporeda slojeva vodljivog, izolacijskog i poluvodičkog materijala u poluvodičkim proizvodima namijenjenima izvođenju određene elektroničke funkcije, može se zaštiti kao intelektualno vlasništvo. Za zaštitu topografije potrebno je provesti registracijski postupak kod odgovarajućeg nadležnog tijela, a zaštita se odnosi na teritorij nadležnosti dotičnog nadležnog tijela.
Osnovni uvjet zaštite topografije jest njezina izvornost (da je rezultat vlastitog intelektualnog napora njezina stvaratelja) i da nije uobičajena u industriji poluvodiča.
Topografija poluvodičkih proizvoda štiti se iz razloga što razvoj novih poluvodičkih proizvoda, osobito smanjenje njihovih dimenzija, zahtijeva znatna ulaganja, dok je kopiranje jednom razvijene topografije vrlo jednostavno i jeftino.
Zaštićena topografija osigurava, u ograničenom vremenskom periodu, njezinom vlasniku isključivo pravo da zabrani ili odobri umnožavanje topografije te uvoz, prodaju i drugo stavljanje u promet topografije ili poluvodičkog proizvoda proizvedenog njezinim korištenjem, kao i proizvoda u koji je ugrađen poluvodički proizvod koji sadrži zaštićenu topografije.
Neformalni oblici intelektualnog vlasništva
Nakon prikaza formalnih oblika intelektualnog vlasništva, u nastavku prikazujemo osnovne karakteristike neformalnih oblika intelektualnog vlasništva, kao i primjere neformalnih oblika najprisutnijih na tržištu.
Za neformalne oblike intelektualnog vlasništva ne postoje posebni postupci stjecanja. Dakle, ne postoje registracijski postupci za stjecanje neformalnih oblika prava intelektualnog vlasništva u kojima bi se utvrdilo da pravo na određenom predmetu zaštite pripada točno određenom subjektu. S tim povezano, ne postoje niti nadležna tijela koja bi takve postupke provela. Posljedično tome, ne postoje ni registri, niti bilo kakve baze podataka u kojima bi ta prava bila evidentirana, koja bi činjenicu njihova postojanja na taj način dokumentirala, niti publicirala javnosti, Za razliku od formalnih oblika intelektualnog vlasništva koja se stječu temeljem posebnih zakona, a čiji je predmet zaštite većinom javno dostupan, opseg i djelotvornost zaštite neformalnih oblika intelektualnog vlasništva ovisi o načinu čuvanja njihovih sadržaja i pravnim poslovima između strana kojima su ti sadržaji dostupni.
Primjeri neformalnih oblika intelektualnog vlasništva odnose ne primjerice na zaštitu poslovne tajne, tvrtke, znanja i iskustva (engl. know-how), biljnih sorti itd.
Od ovdje navedenih neformalnih oblika intelektualnog vlasništva, u praksi najčešće susrećemo poslovne tajne. Poslovne tajne su u suštini određene informacije koje imaju određenu komercijalnu vrijednost. One su po svojoj naravi tajne i nisu opće poznate niti lako dostupne osobama iz određenog kruga koji se bavi tom vrstom informacija.
Naposljetku, valja spomenuti i još jedan posebni oblik intelektualnog vlasništva koji nije ranije spomenut, a to su internetske domene. Zaštita internetski domena provodi se također u postupku registracije pred nadležnim tijelom.
Što čini strateško upravljanje portfeljem prava intelektualnog vlasništva i koji su njegovi ciljevi?
Uzimajući u obzir činjenicu da intelektualno vlasništvo u gospodarskom poslovanju možemo promatrati iz perspektive ne samo nositelja, već i korisnika prava, strateško upravljanje intelektualnim vlasništvom podrazumijeva upravljanje vlastitim intelektualnim vlasništvom poduzeća, s jedne strane te intelektualnim vlasništvom koje ne pripada samom poduzeću, a koje određeno poduzeće koristi.
Perspektiva nositelja prava podrazumijeva da poduzeće ima određena prava intelektualnog vlasništva koja teže komercijalizaciji i pravnoj zaštiti. U pravilu su to poduzeća koja svoje poslovanje temelje na inovacijama, koja odlikuje kreativnost i koja na tržištu svoju pojavnost i prepoznatljivost vežu uz korištenje znakova razlikovanja.
Što se tiče upravljanja vlastitim intelektualnim vlasništvom, ono možemo podijeliti na tri grupe koje se odnose na stjecanje prava intelektualnog vlasništva, raspolaganje portfeljem intelektualnog vlasništva te poduzimanje mjera za zaštitu od povreda.
U suštini, strategija upravljanja vlastitim intelektualnom vlasništvom ima za cilj da optimalnim odabirom oblika prava intelektualnog vlasništva kojim se pojedini predmet prava štiti ili kombinacijom različitih oblika zaštite ostvari što povoljnija pozicija nositelja prava, odnosno što dulje trajanje monopolističkog položaja koji je imanentan toj poziciji.
Drugim riječima, to podrazumijeva donošenje odluke o tome hoće li se pojedini predmet prava intelektualnog vlasništva i njegov određeni dio štititi s jednim oblikom prava intelektualnog vlasništva ili, ako je moguće, paralelno s više prava. Strategijom upravljanja intelektualnim vlasništva određuje se izbor, s obzirom na specifične okolnosti i troškove, oblika pravne zaštite pojedinog predmeta prava intelektualnog vlasništva
Što se konkretno tiče stjecanja prava, ono na prvom mjestu podrazumijeva donošenje odluke o obuhvatu intelektualnih tvorevina koje poduzeće želi štititi. Ovisno o vrsti predmeta zaštite, sljedeći korak je donošenje odluke o izboru oblika pravne zaštite te o teritoriju zaštite. S tim je vezano i upravljanje troškovima zaštite, odnosno registracije ako se radi o registracijskom obliku intelektualnog vlasništva te održavanje prava u važnosti.
Nadalje, strategija upravljanja vlastitim intelektualnim vlasništvom uključuje i razradu strategije raspolaganja portfeljem prava intelektualnog vlasništva, dakle svih onih intelektualnih tvorevina u posjedu poduzeća. Raspolaganje portfeljem obuhvaća donošenje odluku o najprikladnijim poslovnim aranžmanima/transakcijama kojima se raspolaže pojedinim predmetima zaštite, a to može biti licenciranje/uzajamno licenciranje, prijenos, odnosno prodaja prava kao i zalaganje.
Osnovna pretpostavka za stvaranje strategije upravljanja intelektualnim vlasništvom leži u poznavanju zakonitosti sustava intelektualnog vlasništva i instrumenata koji ga čine, a osobito se temelje se na poznavanju posljedica primjena načela teritorijalnosti. Postupci stjecanja (registracije) i zaštite intelektualnog vlasništva od povreda povezani su s troškovima plaćanja propisanih naknada za stjecanje i održavanje prava u važnosti. Stoga je načelo teritorijalnosti to koje nositelji prava nužno moraju uzeti u obzir prilikom razrade strategije upravljanja portfeljem intelektualnog vlasništva i donošenja odluka o tome na kojem području će kojim oblikom intelektualnog vlasništva zaštititi svoju intelektualnu
tvorevinu i na kojem području će u slučaju povrede pribjeći pravnoj zaštiti (građanski, kazneni i prekršajni).
Konačno, strategija upravljanja uključuje poduzimanje mjera za zaštitu od povrede – donošenje odluka o pokretanju postupaka zaštite prava od povreda i odabiru vrste postupka u kojima će se ta zaštita pokušati ostvariti (građanskog, kaznenog ili prekršajnog), upravljanje troškovima postupaka te upravljanje samim postupcima/raspolaganje zahtjevima/postizanje nagodbe).
Perspektiva korisnika prava, s druge strane, podrazumijeva da poduzeće koristi tuđa prava intelektualnog vlasništva i to temeljem različitih oblika poslovnih odnosa/transakcija i pravnih poslova, kao što je licenciranje. S tim u vezi, što se tiče strategije upravljanja tuđim intelektualnim vlasništvom, ona uključuje izbor oblika korištenja tuđeg intelektualnog vlasništva od strane poduzeća kao korisnika tog intelektualnog vlasništva i s tim povezano upravljanje troškovima korištenja tuđeg intelektualnog vlasništva za licenciranje/uzajamno licenciranje ili kupnje. Nadalje, strategija upravljanja tuđim intelektualnim vlasništvom uključuje i razradu strategije u dijelu koji se odnosi na povredu tuđeg intelektualnog vlasništva te upravljanje rizikom od povreda, troškovi postupaka, upravljanje postupcima.
U određenim situacijama moguć je i kombinirani princip u kojem se određeno poduzeće u gospodarskom okruženju pojavljuje kao nositelj vlastitog prava intelektualnog vlasništva, bilo da je ono nastalo kao produkt vlastitog stvaralaštva ili pribavljeno određenim poslovnim transakcijama i na taj način stečeno temeljem određenih pravnih poslova, a istovremeno se pojavljuje i kao korisnik tuđeg intelektualnog vlasništva temeljem primjerice poslovnog odnosa licenciranja.
Zaključak
Strateško upravljanje intelektualnim vlasništvom u suvremenim poduzećima je neizostavan element stvaranja strategije gospodarskog poslovanja poduzeća generalno. Upravljanje intelektualnim vlasništvom polazi od definiranja poslovnih ciljeva poduzeća te strukturiranja i dubinske analize portfelja prava intelektualnog vlasništva u vlasništvu samog poduzeća te svih onih prava intelektualnog vlasništva koje poduzeće koristi, a koja nisu u njegovom vlasništvu.
Recentna istraživanja pokazuju kako teoretski većina poduzeća razumije važnost intelektualnog vlasništva u njihovom poslovanju i postizanju gospodarskog uspjeha, međutim, manji udio njih svoja saznanja i implementira u vlastito poslovanje i konkretne poslovne planove na način da istim intelektualnim vlasništvom i upravlja na učinkovit način. Naime, tek manji udio poduzeća shvaća koliko važno može biti pravilno upravljanje portfeljem vlastitog intelektualnog vlasništva, ali i više od toga donošenje i implementacija učinkovite strategije upravljanja intelektualnim vlasništvom koja obuhvaća i ono intelektualno vlasništvo trećih koje poduzeće koristi. Intelektualno vlasništvo ključno je za poslovanje
jer djeluje kao način prepoznavanja, podrške i promidžbe proizvoda/usluga te kulture poduzeća, a učinkovito upravljanje njime omogućuje kapitalizaciju i monetizaciju predmeta prava, što za poduzeća znači gospodarski rast i postizanje uspjeha u gospodarskom poslovanju.
- Primjerice, na nekom predmetu prava moguće je istovremeno imati i autorsko pravo i pravo žiga ili industrijskog dizajna. Također, računalni program istovremeno je moguće štititi kao autorsko djelo autorskim pravom te kao izum -patentom. ↩︎
- Osnovna značajka konsenzualnog patenta je da se priznaje bez potpunog ispitivanja, tj. na temelju sporazuma (konsenzusa) javnosti, ukoliko protiv njega nema prigovora zainteresiranih strana. Konsenzualni patent može trajati najviše 10 godina. Postupak zaštite izuma konsenzualnim patentom je brži, jednostavniji i jeftiniji od postupka za dobivanje klasičnog patenta. Konsenzualni patent pruža zaštitu samo tako dugo dok mu se nitko ne protivi. Tijekom cijelog razdoblja zaštite, bilo koja zainteresirana osoba može pokrenuti postupak potpunog ispitivanja, u kojem će se utvrditi ispunjava li izum uvjete za zaštitu patentom. Institut konsenzualnog patenta zamijenjen je uporabnim
modelom. Ipak postupci za priznanje patenta koji su pokrenuti prije stupanja na snagu novog Zakona o patentu dovršit će se prema odredbama Zakona o patentu (Narodne novine br. 173/03, 87/05, 76/07, 30/09, 128/10, 49/11, 76/13 i 46/18), što znači da je još uvijek moguće zatražiti konsenzualni patent ako je postupak započet prema odredbama toga Zakona. Konsenzualni patenti koji su priznati i dalje ostaju na snazi. ↩︎
