Autorica u članku analizira presudu Općeg suda EU-a u kojoj je po prvi put u svojoj praksi odlučivao o registraciji zvučnog žiga predstavljenog zvučnim zapisom.
Trgovačko društvo Ardagh Metal Beverage Holdings GmbH & Co. KG, sa sjedištem u Bonnu, Njemačka (u daljnjem tekstu: Podnositelj prijave) dana 06. lipnja 2018. podnijelo je Uredu Europske unije za intelektualno vlasništvo (u daljnjem tekstu: EUIPO)1 prijavu za registraciju zvučnog znaka2 kao individualnog žiga Europske unije3 pod brojem 017912475 i to u odnosu na proizvode u razredima 6, 29, 30, 32, 33 Međunarodne klasifikacije proizvoda i usluga za registriranje žigova prema Nicanskom sporazumu od 15. lipnja 1957. revidiranom u Stockholmu 14. srpnja 1967. i u Ženevi 13. svibnja 1977. s izmjenama od 28. rujna 1979. (u daljnjem tekstu: Nicanska klasifikacija), a koji proizvodi se u suštini odnose na različite napitke, poput mliječnih napitaka, kave, čaja, piva i drugih te spremnika za prijevoz i skladištenje od metala.4
Prijavljeni znak, predstavljen zvučnim zapisom, podsjeća na zvuk koji nastaje pri otvaranju limenke napitka, iza kojeg slijedi tišina u trajanju otprilike jednu sekundu i prštanje u trajanju od otprilike devet sekundi.
U postupku ispitivanja zaprimljene prijave za registraciju žiga, utvrđujući postojanje apsolutnih razloga za odbijanje registracije žiga, EUIPO je predmetnu prijavu odbio. EUIPO je svoju odluku o odbijanju prijave za registraciju žiga obrazložio navodeći kako žig u odnosu koji je podnesena prijava nema razlikovni karakter u odnosu na proizvode za koje je zatražena registracija u smislu članka 7. stavka 1. točke (b) Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2017. o žigu Europske unije (SL L 154, 16.6.2017., str. 1–99), pritom ističući kako se predmetni žig koji se sastoji od zvuka koji reproducira otvaranje limenke za napitke, nakon čega slijedi pauza, a zatim dugo prštanje – ne može smatrati oznakom trgovačkog podrijetla proizvoda.
Podnositelj prijave se protiv odluke EUIPO-a o odbijanju registracije žiga žalio žalbenom vijeću pri EUIPO-a koje je žalbu Podnositelja prijave protiv ispitivačeve odluke odbilo odlukom od 24. srpnja 2019.
Ispitujući žalbu Podnositelja prijave, žalbeno vijeće je najprije utvrdilo kako relevantnu javnost za proizvode iz razreda 29., 30., 32. i 33. čini šira javnost koja ima srednju razinu pozornosti, a za proizvode iz razreda 6. Nicanske klasifikacije ponajprije stručnjaci s povećanom razinom pažnje. Nadalje, nakon što je podsjetilo da kriteriji ocjene razlikovnog karaktera zvučnih žigova nisu različiti od kriterija koji se primjenjuju na druge kategorije žigova, žalbeno vijeće je navelo da široka javnost nije nužno naviknuta smatrati zvuk oznakom trgovačkog podrijetla pakiranja neotvorenih napitaka i pakiranih napitaka. Dodalo je da, kako bi ga se moglo registrirati kao žig, zvuk treba imati određenu jezgrovitost ili sposobnost da ga se prepozna, tako da potrošačima može naznačiti trgovačko podrijetlo predmetnih proizvoda ili usluga. Naposljetku, žalbeno je vijeće ocijenilo da se žig za koji je podnesena prijava sastoji od zvuka svojstvenog uporabi predmetnih proizvoda, tako da relevantna javnost navedeni žig percipira kao funkcionalni element i naznaku kvalitete predmetnih proizvoda, a ne kao oznaku njihova trgovačkog podrijetla. Ono je iz toga zaključilo da žig za koji je podnesena prijava nema razlikovni karakter.
Nadalje, protiveći se odluci žalbenog vijeća od 24. srpnja 2019., Podnositelj prijave je podnio tužbu za poništaj iste Općem sudu. Slijedom navedenog, Opći sud Europske unije (u daljnjem tekstu: Opći sud) je povodom podnesene tužbe proveo postupak koji je okončan presudom5 oznake ECLI:EU:T:2021:420 od 7. srpnja 2021. (u daljnjem tekstu: Presuda) čiji se sadržaj u bitnome iznosi u nastavku.
Prije svega, treba istaknuti kako je Opći sud u svojoj Presudi po provedenom postupku odbio tužbu Podnositelja prijave za poništaj pobijane odluke EUIPO-a te tako po prvi put u svojoj praksi odlučivao o registraciji zvučnog žiga predstavljenog zvučnim zapisom. U obrazloženju Presude, Opći sud je pojasnio kriterije ocjene razlikovnog karaktera zvučnih žigova i percepciju potrošača tih žigova općenito.
Na prvom mjestu, Opći sud je ukazao na to da se kriteriji ocjene razlikovnog karaktera6 zvučnih žigova ne razlikuju od onih koji se primjenjuju na druge kategorije žigova i da zvučni znak treba imati određenu jezgrovitost koja odnosnom potrošaču omogućava da ga prepozna i smatra žigom, a ne funkcionalnim elementom ili pokazateljem bez vlastite bitne značajke7 . Stoga da potrošač predmetnih proizvoda ili usluga mora moći samim poimanjem žiga – a da ga ne kombinira s drugim elementima kao što su, među ostalim, verbalni ili figurativni elementi odnosno drugi žig – povezati taj žig s njegovim trgovačkim podrijetlom.
Nadalje, budući da je EUIPO po analogiji primijenio sudsku praksu8 prema kojoj samo onaj žig koji znatno odstupa od standarda ili poslovne prakse u određenom sektoru ima razlikovni karakter, Opći sud je u svojoj Presudi istaknuo kako je citirana sudska praksa razvijena u odnosu na trodimenzionalne žigove koji se sastoje od oblika samog proizvoda ili njegova pakiranja, iako postoji standard ili poslovna praksa koji se odnose na taj oblik. Međutim, da u takvom slučaju dotični potrošač koji je navikao vidjeti jedan oblik ili oblike koji odgovaraju standardu ili poslovnoj praksi u tom sektoru neće percipirati trodimenzionalni žig, odnosno žig koji čini oblik, kao oznaku trgovačkog podrijetla proizvoda ako je oblik istovjetan ili sličan uobičajenom obliku ili oblicima. Nadalje, Opći sud je u obrazloženju svoje Presude istaknuo i kako navedena sudska praksa ne utvrđuje nove kriterije za ocjenu razlikovnog karaktera žiga, već da samo pojašnjava kako, u okviru primjene iznesenih kriterija, percepcija prosječnog potrošača nije nužno ista u slučaju trodimenzionalnog žiga kao u slučaju verbalnog, figurativnog ili zvučnog žiga koji se sastoji od znaka koji je neovisan o vanjskom izgledu ili obliku proizvoda. Slijedom toga, Opći sud je zaključio kako se predmetna sudska praksa koja se odnosi na trodimenzionalne žigove načelno ne može primijeniti na zvučne žigove.
Međutim usprkos tomu što je, kako Opći sud smatra, EUIPO pogrešno primijenio izloženu sudsku praksu, Opći sud je u svojoj Presudi istaknuo da ta pogreška EUIPO-a ne može učiniti pogrešnim rasuđivanje izneseno u pobijanoj odluci, koje se također temelji na sasvim drugom razlogu. Taj drugi razlog se zapravo temelji na percepciji relevantne javnosti žiga za koji je podnesena prijava kao funkcionalnog elementa predmetnih proizvoda, pa s tim u vezi Opći sud u svojoj Presudi iznosi stajalište kako će se, s jedne strane, zvuk koji se čuje pri otvaranju limenke, s obzirom na vrstu proizvoda, stvarno smatrati isključivo tehničkim i funkcionalnim elementom.
S tim u vezi, Opći sud obrazlaže kako je postupak otvaranja limenke ili boce neraskidivo povezan s određenim tehničkim rješenjem prilikom rukovanja s napitcima radi njihove potrošnje, pa takav zvuk relevantna javnost neće percipirati kao oznaku trgovačkog podrijetla tih proizvoda. U nastavku Opći sud navodi kako relevantna javnost odmah povezuje zvuk prštanja mjehurića s napitcima. Osim toga, Opći sud ističe da zvučni elementi i tišina u trajanju od otprilike jedne sekunde, uzeti u cjelini, nemaju nikakvo svojstveno obilježje na temelju kojeg bi ih ta javnost također mogla percipirati kao oznaku trgovačkog podrijetla proizvoda te da ti elementi nisu dovoljno jezgroviti da bi se razlikovali od usporedivih zvukova u području napitaka.
Slijedom svega navedenog, Opći sud je u svojoj Presudi potvrdio EUIPO-ove zaključke o nepostojanju razlikovnog karaktera žiga za koji je podnesena prijava.
Na koncu obrazloženja svoje Presude Opći sud je istaknuo kako ne može prihvatiti EUIPO-ovo utvrđenje prema kojem je neuobičajeno označiti trgovačko podrijetlo proizvoda na tržištima napitaka i njihovih pakiranja samo s pomoću zvukova jer su ti proizvodi bez zvuka sve do trenutka svoje potrošnje. S tim u vezi Opći sud je istaknuo kako je većina proizvoda sama po sebi bez zvuka i proizvode zvuk tek u trenutku svoje potrošnje.
Stoga sama činjenica da se zvuk može čuti samo prilikom potrošnje ne znači da je uporaba zvukova za označavanje trgovačkog podrijetla proizvoda na određenom tržištu još uvijek neuobičajena.
Usprkos navedenom, Opći sud je istaknuo i to da eventualna EUIPO-ova pogreška u tom pogledu ne može dovesti do poništenja pobijane odluke budući da ona nije imala odlučujući utjecaj na njezinu izreku.
