Ugovor o stvaranju autorskog djela po narudžbi zauzima važno mjesto u poslovnim odnosima u kojima se koriste kreativni i digitalni sadržaji.
Iako se u praksi često doživljava kao standardni ugovor, upravo kod njega najčešće dolazi do pogrešnih tumačenja, osobito u pogledu opsega prava iskorištavanja naručenog autorskog djela. To posebno dolazi do izražaja kada poduzetnik želi predmet narudžbe koristiti šire nego što je prvotno planirano.
Svi autorskopravni ugovori moraju biti sklopljeni u pisanom obliku, koji je uvjet njihove pravne valjanosti.
Ovaj ugovor uređen je člancima 96. – Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima. Njime se autor obvezuje stvoriti određeno autorsko djelo i predati njegov primjerak naručitelju, dok se naručitelj obvezuje isplatiti ugovorenu naknadu i koristiti djelo u skladu s ugovorom, ako samim ugovorom nije drukčije određeno. Ugovorom se određuju obilježja naručenog djela, rokovi njegove izrade i predaje, kao i način i opseg njegova iskorištavanja.
U praksi se razlika između jasno ugovorenih prava i prešutnih pretpostavki najčešće pokaže tek u trenutku kada se sadržaj želi koristiti na nov način ili u širem opsegu.
Zakon uvodi predmnjevu (pretpostavku) prema kojoj se smatra da je naručitelj stekao isključiva autorska imovinska prava iskorištavanja djela, ali isključivo u sadržaju i opsegu koji je potreban za obavljanje njegove djelatnosti, bez vremenskog i prostornog ograničenja.
Upravo pojam „potrebnog opsega“ u praksi se pokazuje kao čest izvor nesporazuma. Pitanja prerade djela,
prijenosa trećim osobama ili korištenja izvan izvorne djelatnosti stjecatelja ili izvan ugovorenog opsega nisu
samorazumljiva te zahtijevaju jasnu i preciznu ugovornu regulaciju. U tom je kontekstu nužno razlikovati ovaj ugovor od ugovora o djelu uređenog Zakonom o obveznim odnosima. Ugovor o stvaranju autorskog djela po narudžbi može imati za predmet isključivo autorsko djelo u smislu zakona, odnosno originalnu intelektualnu tvorevinu s individualnim karakterom, koja ispunjava pretpostavke autorskopravne zaštite. Naknada predstavlja bitnu sastavnicu ovog ugovora. Zakon razlikuje naknadu za stvaranje autorskog djela i naknadu za njegovo iskorištavanje. Ako je ugovoren jedinstven iznos, smatra se da obuhvaća obje naknade.
Ako naknada nije određena, autor ima pravo na primjerenu i razmjernu naknadu prema zakonskim kriterijima.
Svi autorskopravni ugovori moraju biti sklopljeni u pisanom obliku, koji je uvjet njihove pravne valjanosti.
U praksi se razlika između jasno ugovorenih prava i prešutnih pretpostavki najčešće pokaže tek u trenutku kada se sadržaj želi koristiti na nov način ili u širem opsegu.
Stoga je precizno definiranje prava iskorištavanja, dopuštenih oblika uporabe i naknade ključno za pravnu predvidivost poslovanja. Opseg ugovorenih prava određuje pravni okvir u kojem se naručeno autorsko djelo može zakonito koristiti, prilagođavati i dalje komercijalno eksploatirati. Upravo taj okvir u praksi postavlja granice poslovnih odluka vezanih uz razvoj brenda, širenje tržišta i uvođenje novih oblika korištenja sadržaja, pri čemu svako prekoračenje ugovorenih prava nosi rizik povrede autorskog prava.
